Štampa

Puno puta smo se susreli sa pojmom sportsko srce. Da li je sportsko srce tipično samo za sportiste, šta tačno podrazumeva ovaj pojam i koje su karakteristike sportskog srca?

Šta je sportsko srce?

Sportsko srce predstavlja sindrom koji podrazumeva pojavu hipertrofije srčanog mišića, bradikardije u mirovanju i pojavu superiornih aerobnih sposobnosti. Odlikuje se povećanjem srca u celini, sa povećanjem njegovih šupljina i debljine srčanog mišića, kao i povećanjem ekonomičnosti srčanog rada u mirovanju i u uslovima fizičkog napora sa uvećanjem njegovih maksimalnih funkcionalnih kapaciteta.

Bavljenje sportom, takođe, dovodi do smanjenja arterijskog krvnog pritiska, kako sistolnog, tako i dijastolnog, povećanja fizičkog radnog kapaciteta uz postizanje bržeg oporavka posle akutnih opterećenja. Srčana potrošnja kiseonika u naporu je manja, što povećava srčanu rezervu, a pumpna funkcija srca poboljšana. Povećava se prokrvljenost skeletnih mišića, poboljšava insulinska rezistencija, lipidni status (kako smanjenjem telesne mase i preraspodelom masti u organizmu, tako i povećanim dejstvom enzima koji učestvuju u metabolizmu masti).

Fenomen sportskog ili atletskog srca u modernoj sportskoj medicini i medicini uopšte predstavlja značajno pitanje. Samom činjenicom da u okviru sindroma „sportskog srca“ dolazi do uvećanja i zadebljanja srčanog mišića, postavljaju se pitanja diferenciranja ove fiziološke hipertrofije od patološke koja se viđa u brojnim kardiološkim i nekardiološkim bolestima. Takođe, postavlja se pitanje vremena koje je potrebno za razvoj atletskog srca, odnosno tipa i intenziteta sportske aktivnosti koja može da uslovi ovakve promene. Ovaj vremenski period je pre svega u funkciji tipa sporta odnosno intenziteta bavljenja sportom. Suštinska razlika u tipu sporta ogleda se u mehanizmu nastanka srčane hipertrofije odnosno dilatacije leve komore, dakle, da li se radi, prevashodno, o sistolnom ili dijastolnom opterećenju srca. Isto tako, intenzitet bavljenja sportom je, verovatno, odlučujući faktor koji utiče na dinamiku razvoja sportskog srca. Moguće je da i određene intrinzičke karakteristike miokarda, odnosno organizma u celini imaju određenu ulogu u razvoju „atletskog srca“. Iako je termin sportsko srce (atletsko srce) prvi put u stručnoj javnosti upotrebljeno pre više od stotinu godina, ostala su još brojna pitanja koja čekaju adekvatan odgovor.

U konceptu sportskog srca potrebno je primetiti nekoliko činjenica. Sportisti koji se bave sportom tipa izdržljivosti imaju veću pumpu (srce) i zato mogu da trče/veslaju/plivaju brže nego individue koje se ne bave  sportom, odnosno koji su limitirani, u funkcionalnom smislu, kardiovaskularnim aparatom, pre svega pumpnom funkcijom srca. Ovo predstavlja povoljnu stranu sindroma atletskog srca za same sportiste koji iz tog razloga i postižu vrhunske rezultate. Sa druge strane postavlja se pitanje hipertrofije miokarda i njene povezanosti  sa iznenadnom srčanom smrti kod sportista. Izazov predstavlja diferencijacija fiziološke hipertrofije nastale sekundarno kao odgovor na rigorozne treninge od patološke hipertrofije, pre svega, hipertrofične kardiomiopatije.

Hipertrofična kardiomiopatija predstavlja široku grupu strukturalnih bolesti srca. Najčešći je uzrok iznenadne srčane smrti kod mladih sportista u Americi. Utvrđeno je da se nasleđuje (dominantno) i da je veoma varijabilna u svojoj ekspresiji tako da se kod nekih osoba očekuje  normalan životni vek, dok je kod drugih životni vek najviše do 30 godina. Postoji opšti konsenzus kliničara i epidemiologa da su kod sportista kod kojih postoji podatak o prisustvu hipertrofične kardiomiopatije u porodici potrebna hitna klinička pretraživanja radi utvrđivanja i eventualnog postojanja ove bolesti.

Istorijat

Bergman je 1884. godine primetio da su divlje životinje imale veću masu miokarda u odnosu na masu kod pitomih životinja. Tokom 1900. godine, razvoj hipertrofije miokarda demonstriran je kod pasa koji su trenirani dok se nije javila u kontrolnoj grupi. Pokazano je da je srce veće kod ptica selica. Henschen je 1899. godine izdvojio grupu kros-kantri skijaša i pokazao da oni sa većim srcem (koristio perkutornu tehniku – šire polje tmulosti na grudnom košu) imaju bolje sportske rezultate. U nemačkoj stručnoj javnosti, pojava sportskog srca smatrana je benignom pojavom. U tom periodu kada je i preciznija dijagnostika bila otežana, u američkoj i engleskoj stručnoj javnosti bilo je zastupljeno mišljenje da je svako uvećanje srca povezano sa povećanim rizikom od iznenadne srčane smrti, pri čemu se veliko srce tada, skoro redovno, viđalo u reumatskoj bolesti srca koja je bila česta. Sa razvojem RTG tehnika prikaza srca, hipertrofija srca je dijagnostkovana preko uvećane srčane senke. Ehokardiografija je omogućila preciznija merenja veličine komora i debljine zidova. Hipertrofija komore može biti iskazana u vidu dilatacije komore (ekcentrična hipertrofija), pre svega kod sportista koji se bave sportom tipa izdržljivosti, ili kao zadebljanje zidova komore (koncentrična hipertrofija) koje, u nekim slučajevima, može biti asimetrično (razlika između septuma i slobodnog zida komore) kod sportista koji se prevashodno bave sportom tipa snage. Različiti tipovi sporta mogu produkovati različite tipove hipertrofije, a takođe, pretkomore i aorta mogu biti uvećane.

Fiziološke osnove razvoja hipertrofije miokarda

Postavlja se pitanje kako fizički napor (trening) može povećati funkcionalni kapacitet miokarda. Odgovor je jednostavan. Srce se uvećava i zadebljava, odnosno povećava svoju masu. Povećanje mase miokarda predstavlja univerzalni odgovor tkiva koja su izložena povećanom zahtevu. Mehanizam hipertrofije se nalazi u pozadini ovog uvećanja. Kod sportske populacije, srčana frekvencija nije povećana, čak je i smanjena u odnosu na nesportiste. Razlika se javlja u pogledu udarnog volumena koji je značajno veći kod utreniranih ljudi. Ovo je suštinska funkcionalna razlika koja pravi ogromnu razliku između ove dve populacije. Srce, pre svega, ima pumpnu funkciju koja omogućava da se oksigenisna krv distribiura po organizmu. Tokom fizičkog opterećenja, mišići povećavaju svoje energetske potrebe za preko stotinu puta, a srčana pumpna funkcija je od krucijalnog značaja.

Minutni volumen u mirovanju kod sportiste i nesportiste ne razlikuje se značajno. Imajući u vidu da je  prosečan udarni volumen kod nesportiste oko 70 ml, a prosečna frekvencija oko 70/min, dobijamo da je minutni volumen oko 5 l/min. Poznato je da se kod sportiste, kao rezultat adaptacionih mehanizama, udarni volumen povećava na prosečnih 90 ml. Isto tako, potrebe u minutnom volumenu u bazalnim uslovima nisu bitnije promenjene, te srce uspeva da održi minutni volumen nižom frekvencijom, od oko 50-55/min. Na ovaj način se objašnjava  pojava sinusne bradikardije kod utreniranih sportista. Hipertrofija miokarda jeste jedan od osnovnih mehanizama kojim srce kompenzuje hemodinamičko opterećenje. Hipertrofija miokarda leve komore definiše se kao povećanje mase leve komore čiji je histološki supstrat povećanje dijametra miokardiocita kako u širinu tako i u dužinu.

Bradikardija kod sportista

A.V. Hill (1927.) je publikovao u svojim predavanjima pod nazivom „Živa mašina” tezu da sportisti koji se bave sportom tipa izdržljivosti imaju nižu srčanu frekvenciju  tokom mirovanja nego nesportisti i da ona nastaje kao rezultat dobre utreniranosti. Sportisti imaju maksimalnu srčanu frekvenciju istu kao i nesportisti. Povećani minutni volumen je postignut povećanjem udarnog volumena koji rezultuje u nižoj srčanoj frekvenciji u mirovanju pri čemu se održava isti minutni volumen, odnosno značajnim povećanjem minutnog volumena tokom napora čime se postiže supranormalni minutni volume koji se viđa kod dobro utreniranih osoba. Bradikardija kod sportista nije samo vagalnog porekla. Izgleda da određenu  ulogu ima i samo uvećano srce (praktično ista frekvencija nakon farmakološke denervacije srca). Uvećano  srce ima, intrizički, nižu frekvenciju. Registrovane su  frekvencije u mirovanju od oko 30 otkucaja u minuti, dok je 40 otkucaja u minuti uobičajen nalaz kod vrhunskih sportista.

Superiorne performanse

Superiorne performanse nisu uvek povezane sa primerima vrhunske utreniranosti. Šta više većina sportista imaju blago izražene karakteristike sportskog srca, ali I  dalje postižu vrhunske rezultate. Kao primer možemo uzeti vrhunskog dugoprugaša koji je imao skoro normalne vrednosti ehokardiografskih parametara, ali je na testu  opterećenjem na pokretnoj traci po Bruce protokolu postigao sedmi stepen opterećenja (9,6 km/h, nagib 22%, procenjena potrošnja kiseonika od 23,8 METS-a) i nakon pet minuta ovog ekstremnog opterećenja imao frekvenciju od 136 otkucaja u minuti, a dva minuta nakon prekida testiranja frekvencija je opala za više od 90.

Dijagnoza hipertrofije miokarda leve komore

U savremenoj kliničkoj praksi postoje brojne, invazivne i neinvazivne, dijagnostičke procedure koje sa manjim ili većim stepenom senzitivnosti i specifičnosti mogu da ukažu na postojanje hipertrofije miokarda leve komore. Standardni elektrokardiogram (EKG) je više decenija bio jedina metoda za dijagnozu hipertrofije miokarda leve komore. Uprkos činjenici da je razvijen veliki broj skoring sistema koji uzimaju u obzir različite karakterisitke EKG-a, EKG kao dijagnostički postupak kod hipertrofije miokarda leve komore je nedovoljno precizan. Ima nisku senzitivnost i lošu korelaciju sa ehokardiografski utvrđenim indeksom mase miokarda leve komore (do 40%).

Ehokardiografija (EHO) ima znatno veću senzitivnost (do 90-95%) u dijagnostici hipertrofije miokarda leve komore. EHO se smatra „zlatnim standardom“ za registrovanje parametara koje koristimo pri evaluaciji hipertrofije miokarda, posebno sa razvojem novih ehokardiografskih  aparata koji imaju odličnu rezoluciju.

Teleradiografija srca i određivanje kardiotorakalnog indeksa u dijagnozi hipertrofije miokarda je nepouzdana  metoda bez većeg kliničkog značaja. Ovom metodom se može, donekle, proceniti veličina srčane senke, ali ne i uzrok uvećanja. Kompjuterizovana tomografija (CT) i MRI (magnetna rezonancija) kao savremene imaging metode daju odlične rezultate u dijagnostikovanju hipertrofije miokarda i njenog uzroka, ali se ne primenjuju rutinski zbog visoke cene.

sportsko srce magnet

Sport da ili ne?

Nesumnjivo je da je bavljenje sportom značajan faktor koji doprinosi poboljšanju kvaliteta života svake individue. Međutim, potrebno je razlikovati amaterski – rekreativni sport od profesionalnog bavljenja sportom u kojem se postižu izvanredni rezultati. Profesionalni sport je u poslednje vreme povezan sa veoma ozbiljnim angažmanom sportiste i čitavog tima ljudi oko njega. Velika pažnja je posvećena trenažnom procesu, načinu ishrane, psihološkim pripremama, a sve sa ciljem postizanja vrhunskih sportskih rezultata. Sobzirom da se sportisti izlažu ogromnim naporima, postavlja se pitanje selekcije individua u koje se ulaže. Pod selekcijom podrazumevmo odabir individua koje ispunjavaju kriterijume u smislu zdravlja, odnosno izuzetnih  funkcionalnih sposobonosti, pre svega, kardiovaskularnog, respiratornog i neuromišićnog sistema. S tim u vezi, postavlja se pitanje kada je potrebno raditi prve kardiološke preglede i koliko često. Prema AHA kriterijumima ehokardiografsko i ergometrijsko ispitivanje potrebno je izvršiti najmanje četiri puta tokom sezone. Potrebno je uraditi inicijalni ehokardiografski pregled kojim bi se, eventualno, utvrdilo postojanje strukturnih i/ili funkcionalnih promena na srcu koje bi predstavljale kontraindikaciju za bavljenje sportom.

U literaturi je objavljen značajan broj članaka u kojima se opisuje fenomen iznenadne srčane smrti kod sportista. Razlozi koji prouzrokuju ovu pojavu su brojni, a mogući uzrokci iznenadne srčane smrti kod sportista, ali i opšte populacije, su sledeći: vaskularni uzroci (ateroskleroza vaskularne anomalije), valvularne bolesti (bikuspidna aortna valvula, prolaps mitralne valvule…), bolesti miokarda (miokarditisi, bolesti depozita…), hipertrofična kardiomiopatija, aritmogena displazija desne komore, poremećaji kondukcionog sistema i aritmije.

prevencija

Iako učestalost stanja koja mogu da ograniče nivo fizičke aktivnosti, odnosno bavljenje sportom, nije velika, ipak, predlažemo da se pre svakog ozbiljnijeg bavljenja sportom načini polazni kardiološki pregled koji bi uključio elektrokardiografski i ehokardiografski pregled čime bi se isključile strukturne i funkcionalne bolesti i stanja koja bi mogla da imaju uticaj na zdravlje individue.

Pogledajte još...